Uporabnik:Stebunik/peskovnik32 - Smiljan Čekada

Prevzvišeni gospod Smiljan Čekada
pokojni nadškof Vrhbosne
Domače ime	Smiljan Franjo Čekada
Cerkev	katoliška Cerkev
Škofija	Rimskokatoliška škofija Skopje
Imenovan	6. junij 1939 (imenoval ga je Pij XII.)
Začetek službovanja	6. avgust 1939 (prejel škofovsko posvečenje)
Predhodnik	Marko Alaupović
Naslednik	Marko Jozinović
Redovi
Duhovniško posvečenje	5. april 1925 (Sarajevo) posvečevalec Ivan Šarić
Škofovsko posvečenje	6. avgust 1939 posvečevalec Šarić, vrhbosenski nadškof (Sarajevo) Stepinac, zagrebški nadškof Garić OFM, škof v Banjaluki
Osebni podatki
Rojstvo	Smiljan
Smrt	Sarajevo
Pokopan	Mestno pokopališče Bare, Sarajevo Prenešen v Sarajevsko stolnico
Narodnost	Hrvat
Vera	katoličan
Starši	Andrija Čekada, učitelj Anđelka r. Karlović
Alma mater	Gregoriana

Smiljan Čekada (celotno ime Smiljan Franjo Čekada), hrvaški duhovnik in katoliški pokojni nadškof v Sarajevem, * 29. avgust 1902, Donji Vakuf (Avstro-Ogrska (danes Bosna in Hercegovina), †18. januar 1976, Sarajevo (Bosna in Hercegovina.

Življenjepis

Družina in mladost

Smiljan Čekada se je rodil 29. novembra 1902 v Donjem Vakufu. Po nekaterih drugih virih se je rodil 29. avgusta 1902. Sedemdesetletnico rojstva pa je kot nadškof vsekakor obhajal 29. novembra 1972, kot poroča koledar “Dobri Pastir”.

Oče je bil učitelj Andrija Čekada, mati pa Anđelka r. Karlović. Poleg njega sta postala duhovnika še njegova brata Čedomil in Milivoj.

Službovanje

V duhovnika Vrhbosanske nadškofije je bil posvečen 1925, nato pa je odšel službovat v župnijo Jelaške pri Olovu. Kmalu ga je nadškof Ivan Šarić poslal na študij v Rim, na Papeško univerzo Gregoriano. Po doktoratu 1928 se je vrnil v Sarajevo in postal veroučitelj in vzgojitelj v »Kralj Tomislav« (Hrvaško kulturno društvo Napredak). Od 11. novembra 1928 do 30. julija 1933 je bil urednik Katoliškega tednika.

Škof in nadškof

Med službovanjem na župniji v Bosanskem Brodu je bil 6. junija 1939 imenovan za vrhbosenskega pomožnega škofa. skopsko-prizrenski škof je bil imenovan 18. avgust 1940 leto. Ko je bil imenovan za škofa v Skopju, je grozodejstva obsodil. Že takrat je pridigal o pravičnosti za vse ljudi ne glede na narodnost ali raso. V pismu načelniku policije je protijudovsko akcijo označil za boleč pojav. Poskušal je pomagati makedonskim Judom, ki so jih nacisti zbirali po Makedoniji in jih odpeljali v Skopje, od koder so jih nameravali deportirati v taborišča na okupirani Poljski. Od oblasti je zahteval, da mu omogočijo obisk pripornikov in da z njimi ravnajo človeško ter da izpustijo vsaj katoliške Jude. Potem ko ni niti enkrat poklical policijskih organov na odgovornost za nečloveško ravnanje z Judi, se je odločil nekaj ukreniti, saj je videl, da so bili vsi ti poskusi neučinkoviti.

Po smrti banjoluškega škofa mons. Joze Garić, je začasno upravljal banjoluško škofijo od 1946 do 1949 leta. 12. junij 1967 Postal je 13. januarja 1970 do svoje smrti šest let kasneje. Sodeloval je pri delu Drugega vatikanskega koncila (1962 – 1965), od koder je med drugim znan njegov poseg, v katerem se zavzema za ohranitev latinskega jezika in se izreka proti pomembnim spremembe v liturgiji.

Posebej je zaslužen za ponovno odprtje Vrhbosansko bogoslovno seminište|Vrhbosansko bogoslovno seminište leta 1969, leta 1972 pa je bil prisiljen odkupiti zaplenjeni del semeniške stavbe od takratne oblasti. Komunistična oblast ga je preganjala in zlorabljala v času, ko je podpirala t.i. duhovniškega društva, nekaj časa pa mu je bil prepovedan prihod v BiH. Ponovno je zagnal uradno glasilo »Vrhbosna«, odprl Misijonsko središče in zagnal glasilo »Vrelo Života«. Pokopan je bil v družinski grobnici na sarajevskem mestnem pokopališču Bare, posmrtni ostanki pa so bili preneseni v Katedrala Srca Jezusovega 28. oktober 2011.

Pravični med narodi

Leta 2010 je bil posthumno razglašen za Pravičnega med narodi. Kot krona življenja in dela je 8. februarja 2011 je prejel odličje države Izrael, Yad Vashem v Jeruzalemu, s katerim so potrdili, da je med službovanjem kot skopski škof reševal Jude za ceno lastnega življenja. iz koncentracijskih taborišč Druga svetovna vojna. Medalja »Pravičniki med narodi« je bila podeljena še živečim dedičem brata Vladimirja ob odprtju Spominskega centra holokavsta v Skopju 10. marec 2011.

Že od začetka Druge svetovne vojne si je prizadeval za pomoč preganjanjim in ogroženim. Med njimi so bili tudi Judje, ki jih je nacistična ideologije imela za svoje prve sovražnike in jih je zato hotela iztrebiti. Kot škof v Skopju si je prizadeval za pomoč ujetim Judom, torej otrokom Judov, ki so bili odpeljani in se niso vrnili. Štiri dečke je dal duhovnikom svoje škofije, da jih pazijo, hranijo in vzgajajo. Bili so nastanjeni na Kosovo v nunskih samostanih. Čekada je sam posvojil deklico, za katero je očetovsko skrbel in jo dal k redovnicam v Janjevo.

Zunanje povezave

(hrvaško)

• Vrhbosanski nadbiskup dr. Smiljan Franjo Čekada proglašen “pravednikom među narodima” - Hrvatski Medijski Servis (hms.ba)

(angleško)

• Archbishop Smiljan Franjo Cekada [Catholic-Hierarchy Copyright David M. Cheney 25 Feb 2024]

Hr - Smiljan Franjo Čekada

Predloga:Infookvir biskup Smiljan Franjo Čekada (Donji Vakuf, 29. kolovoza 1902. – Sarajevo, 18. siječnja 1976.) bio je vrhbosanski nadbiskup.

Životopis

Rođen je 1902. u Donjem Vakufu. Osim njega su i njegovo dvojice braće Čedomil i Milivoj postali svećenici. Za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije zaređen je 1925. nakon čega odlazi na službu u župu Jelaške kod Olova. Uskoro ga nadbiskup Ivan Šarić šalje na studij na Papinsko sveučilište Gregorijanu u Rimu. Nakon što je 1928. doktorirao, vraća se u Sarajevo i postaje vjeroučiteljem i odgojiteljem konvikta "Kralj Tomislav" Hrvatskoga kulturnog društva Napredak. Od 11. studenog 1928. do 30. srpnja 1933. bio je urednik Katoličkog tjednika.

Za vrijeme službe na župi u Bosanskom Brodu 6. lipnja 1939. imenovan je za pomoćnog biskupa vrhbosanskog. Skopsko-prizrenskim biskupom imenovan je 18. kolovoza 1940. godine. Kad su ga u Skoplju postavljali za biskupa osudio je zlodjela. Još onda je propovijedao o pravdi prema svim ljudima bez obzira na to kojoj narodnosti ili rasi pripadali. U pismu policijskom načelniku protužidovske akcije nazvao je bolnom pojavom. Nastojao je pomoći makedonskim Židovima koje su nacisti skupili diljem Makedonije i odveli u Skoplje, odakle su ih namjeravali deportirati u logore u okupiranoj Poljskoj. Od vlasti je zahtijevao neka mu dopuste posjetiti zatočenike i neka prema njima čovječno postupaju te da puste na slobodu barem Židove katoličke vjere. Nakon što ni kad je prozvao policijske vlasti da će biti odgovorne za nečovječno postupanje prema Židovima, odlučio je nešto napraviti, uvidjevši da su svi ti pokušaju neučinkoviti.

Stoga je poradio na pomoć zarobljenim Židovima odnosno djeci Židova koje su odveli, a nikad se više nisu vratili. Četvoricu je dječaka dao župnicima iz njegove biskupije neka ih čuvaju, hrane i odgajaju. Bili su smješteni na Kosovu u samostanima časnih sestara. Sam Čekada je usvojio jednu djevojčicu o kojoj se očinski brinuo, a smjestio ju je kod redovnica u Janjevo.

Nakon smrti banjolučkog biskupa mons. Joze Garića, privremeno je upravljao Banjolučkom biskupijom od 1946. do 1949. godine. Vrhbosanskim nadbiskupom koadjutorom imenovan je 12. lipnja 1967. Rezidencijalnim je vrhbosanskim nadbiskupom postaje 13. siječnja 1970. do svoje smrti šest godina poslije. Sudjelovao je u radu Drugog vatikanskog sabora (1962. – 1965.), odakle je između ostalog poznata njegova intervencija u kojoj se zalaže za očuvanje latinskog jezika te izjašnjava protiv bitnih promjena u liturgiji.

Posebno je zaslužan za ponovno otvaranje Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa 1969., a 1972. bio je primoran otkupiti od tadašnjih vlasti oduzeti dio zgrade Bogoslovije. Komunistička vlast ga je proganjala i zlostavljala u vrijeme kad je podržavala tzv. svećenička udruženja, a jedno vrijeme mu je bio zabranjen dolazak u BiH. Ponovno je pokrenuo službeno glasilo "Vrhbosna", otvorio Misijsku središnjicu te pokrenuo glasilo "Vrelo Života". Bio je pokopan u obiteljskoj grobnici na sarajevskom gradskom groblju Bare, a zemni ostatci su preneseni u katedralu Presvetog Srca Isusova 28. listopada 2011.

Postumno je 2010. proglašen Pravednikom među narodima. Kao kruna života i djela 8. veljače 2011. dodijeljena mu je medalja države Izrael, Yad Vashem, Jeruzalem koja je utvrdila da je za vrijeme službe kao skopskog biskupa pod cijenu vlastitog života spašavao Židove iz logora u vrijeme Drugog svjetskog rata. Medalja "Pravednik među narodima" uručena je živim nasljednicima brata Vladimira prigodom otvaranja Memorijalnog centra holokausta u Skoplju 10. ožujka 2011.

Vanjske povezice

• Zemni ostaci nadbiskupa Čekade preneseni u katedralu Arhivirano 1. studenoga 2013. na Wayback Machine. (pristupljeno 25. siječnja 2012.)
• Prijenos smrtnih ostataka nadbiskupa Čekade u katedralu (pristupljeno 25. siječnja 2012.)
• Katolički tjednik Arhivirano 5. ožujka 2016. na Wayback Machine. Skopski biskup Smiljan Čekada zauzimao se za progonjene Židove
• Garevac Arhivirano 12. rujna 2011. na Wayback Machine. Biskup Čekada proglašen Pravednikom među narodima (iz Glasa Koncila, 20. lipnja 2010., str. 3)

Bosanska wiki

Predloga:Nedostaju izvori Smiljan Franjo Čekada (29. august 1902, Donji Vakuf – 18. januar 1976, Sarajevo) bio je vrhbosanski nadbiskup. Potječe iz porodice od petero djece. Imao je dva brata svećenika, Čedomila i Milivoja. Zaređen je za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije 5. aprila 1925. Upravljao je župom Jelaške.

Godine 1926. nadbiskup Šarić šalje ga na studij u Rim. Bio je pitomac Zavoda sv. Jeronima, a pohađao je teologiju na Papinskom učilištu Gregorijani. Doktorirao je 1928. Po povratku u Sarajevo, postao je vjeroučitelj i odgojitelj u konviktu "Kralj Tomislav", u vlasništvu Hrvatskog kulturnog društva "Napredak", te urednik Katoličkog tjednika (1928–1933). Potom odlazi za župnika u Bosanski Brod, gdje ga je zateklo imenovanje pomoćnim biskupom vrhbosanskom nadbiskupu 2. juna 1939. Dana 18. oktobra 1940. postao je rezidencijalni biskup skopsko-prizrenski.

Od 1946. do 1951. upravljao je banjalučkom biskupijom kao administrator. Zlostavljan od komunističkih vlasti 1949. i 1950. u vrijeme osnivanja "Udruženja", čak su ga potjerali iz Bosne kao "stranca" 12. juna 1967. imenovan je vrhbosanskim nadbiskupom koadjutorom. Godine 1969. otvara Bogoslovno sjemenište u Sarajevu. Nasljeđuje nadbiskupa Alaupovića u upravi nadbiskupije 13. januara 1970. Pokrenuo je poslijeratnu Vrhbosnu, zatim Radosnu vijest i Vrelo života. Životni mu je put pun kreposti i trpljenja, razumijevanja i neshvatanja.

Bg Predloga:Личност

Смилян Франьо Чекада (Smiljan Franjo Čekada) е хърватски духовник от XX век, скопски епископ (1940 - 1967). По време на Втората световна война, като скопски прелат Чекада се опитва да спаси евреите католици в Скопие от депортация от българските окупационни власти и укрива еврейски деца, заради което е признат за праведник от народите на света.

Биография

Роден е на 29 ноември 1902 година в босненското градче Долни Вакуф, Австро-Унгария. На 5 април 1929 година е ръкоположен за свещеник. На 6 юни 1939 година е избран за титулярен фарбетски епископ и е назначен за викарен епископ на връхбосненския архиепископ Иван Шарич в Сараево. На 6 август 1939 година е ръкоположен за фарбетски епископ.

На 18 август 1940 година Чекада е назначен за епископ на Скопската епархия. Още в първата си проповед Чекада говори за справедливост за всички хора, от каквато и националност и раса да са. На 11 март над 7000 евреи са събрани и затворени в складовете на тютюневата компания Монопол в Скопие, до железопътната линия. В същия ден Чекада изпраща протестно писмо до полицейския началник в Скопие Асен Богданов, като нарича действията срещу евреите „злощастно събитие“ и иска освобождаване на „евреите от католическата вяра“. Богданов не отговаря на писмото, но изпраща оплакване до германския консул в Скопие Артур Вите, който прикача оплакването към доклада си до Външно министерство за депортацията на евреите от Македония. Чекада укрива поне пет еврейски деца – четири момчета и едно момиче, първоначално в католическата църква в Скопие, а по-късно в католическите манастири в Летница и Янево.

На 12 юни 1967 година Чекада става титулярен тибузабетски архиепископ и е назначен за коадютор архиепископ на Връхбосна. На 13 януари 1970 година, след оттеглянето на архиепископ Марко Алаупович, го наследява като архиепископ на Връхбосна.

Умира в Сараево на 18 януари 1976 година. Погребан е в градските гробища на Сараево. На 28 октомври 2011 година тленните му останки са пренесени в сараевската катедрала „Пресвето сърце Исусово“ и са погребани в криптата при саркофазите на останалите архиепископи на Връхбосна.

На 9 март 2010 година Яд ва-Шем го признава за праведник от народите на света.

Бележки

prevzvišeni gospod Janez Penzeš
upokojeni škof v Subotici
Domače ime	János Pénzes
Cerkev	katoliška Cerkev
Škofija	Rimskokatoliška škofija Subotica
Imenovan	25. april 1989 (imenoval ga je Janez Pavel Veliki)
Začetek službovanja	18. junij 1989 (prejel škofovsko posvečenje)
Predhodnik	Matiša Zvekanović
Naslednik	Slavko Večerin
Redovi
Duhovniško posvečenje	29. junij 1968 (Subotica)
Škofovsko posvečenje	18. junij 1989 posvečevalec Montalvo, nuncij v Jugoslaviji Perko, beograjski nadškof Zvekanović, škof v Subotici
Osebni podatki
Rojstvo	János
Narodnost	Madžar
Starši	Lazar Penzeš, mizar (madžarsko Lázár Pénzes) Marija rojena Kanjo, šivilja (madžarsko Mária Kanyó)
Alma mater	Pazmaneum v Budimpešti
Insignije
Grb osebe Stebunik/peskovnik32 - Smiljan Čekada
Ego sum, nolite timere! Jaz sem, ne bojte se!

János Pénzes (tudi Janez oziroma Ivan Penzeš), madžarski duhovnik in katoliški upokojeni škof v Subotici, * 10. avgust 1943, Bajmok, Madžarsko kraljestvo (1920-1946) (danes Srbija)

Življenjepis

Poreklo in izobrazba

Oče Lazar Penzeš - mizar, (madžarsko Lázár Pénzes) in mati Marija rojena Kanjo - šivilja, (madžarsko Mária Kanyó) sta živela v Bajmoku v Bački, ko se jima je rodil sin Janez 10. avgusta 1943. Oblič in šivanka sta zato prišla tudi v škofov grb. Poleg srbskega ima Janez torej že od rojstva tudi madžarsko državljanstvo. V nižje razrede osnovne šole je hodil v domačem Bajmoku, a klasično gimnazijo – danes bi to bili višji razredi osnovne šole in gimnazija – je obiskoval v Zagrebu (1951-1961); prav tam tudi bogoslovje (1961-1969)

Na Pazmaneumu v Budimpešti je dosegel licenciat, a 1998 tudi doktorat z obrambo disertacije iz znanega dela svetega Avguština z naslovom: Evangelizacija svetega Avguština v delu "De catechizandis rudibus".

1968 ga je v Zagrebu posvetil za subdiakona in diakona zagrebški nadškof in kardinal Franjo Kuharić; v Subotici pa ga je posvetil za duhovnika na soboto 29. junija istega leta škof Matiša Zvekanović.

Cerkvene službe

Najprej je bil v Adi kaplan (1968-1969), nato v subotiškem semenišču Paulinumu upravnik (1969-1971) ter veroučitelj (od 1970), beležnik v škofijski pisarni (1971-1972), v Horgošu župnijski upravitelj (1972-1976) in tam župnik (1976-1989). Odlikoval se je po tem, da je vsako leto opravil hišni blagoslov, o čemer je vodil točno evidenco. Tako je 1973 blagoslovil 832 hiši, a 1989 že kar 1430 po 77 ulicah in še po okoliških pristavah, in sicer od praznika Svetih treh kraljev pa vse do konca marca. V času njegovega pastirovanja je zelo porastlo število prvoobhajancev in birmancev. O svojih bogatih pastoralnih izkušnjah je napisal 1985 tudi knjigo A házszentelés jelentősége – Pomen blagoslova hiš, ki naj bi spodbudila duhovnike, druge pastoralne delavce in vernike, da bi to starodavno navado ohranjali ali obnavljali.

Poleg svojega župnijskega dela je bil od 1973 svetovalec za knjižnico-arhiv-muzej pri Jugoslovanski škofovski konferenci, a od 1974 član njenega katehetskega odbora. V bivši skupni državi je bil podpredsednik pri omenjeni škofovski konferenci, pa tudi predsednik liturgičnega in redovniškega sveta.

Na škofijski ravni je bil branilec vezi glede zakonskih postopkov (1976-1989), član duhovniškega sveta (od 1980), škofijski svetovalec (konzultor – 1980-1989), ter dekan v Subotici (1981-1989).

Škof

Pogled v zgodovino Bačke

Nadškofija v Baču najverjetneje izhaja že od svetega Metoda v 9. stoletju. 1135 se je bačka nadškofija združila s kaločko in je nastala Bačko-Kaločka nadškofija z dvema stolnima kapitljema, od katerih je bil pomembnejši in premožnejši tisti v Baču; tako je metropolit bival zdaj v Baču, zdaj v Kaloči. V Bački je cvetelo versko življenje, saj je do Mohačke bitke 1526 obstajalo deset moških in devet ženskih opatij. Turki niso uničili le samostanov, ampak tudi romarska božjepotna svetišča ali jih spremenili v muslimanska, kot na primer sremske Tekije. Po turškem porazu so se začeli na opustošena področja naseljevati tudi Nemci in Slovaki.

Po prvi svetovni vojni sta dobri dve tretjini bačko-kaločke nadškofije pripadli Kraljestvu Srbov, Hrvatov in Slovencev. Zato je Sveti sedež 1923 ustanovil za ta del posebno upravo (administraturo) s sedežem v Subotici; za prvega škofa je bil posvečen 1. maja 1927 dotedanji župnik pri Sv. Tereziji v Subotici Lajčo Budanović (1873-1958).

Med Drugo svetovno vojno je Bačka cerkveno zopet podpadla pod madžarsko Kaločo; škofa Budanoviča so odgnali v budimpeštanske zapore, od koder se je vrnil po končani vojni na svoje prejšnje mesto. Hudo ga je prizadel okruten komunističen pregon zlasti nemških katoličanov (=Donauschwaben), ko je Bačka na ta način izgubila tretjino svojih vernikov. Umrl je 16. marca 1958 in so ga pokopali v subotiško stolnico pod oltar Marije Vnebovzete.

Že 1956 je dobil pomožnega škofa v osebi Zvekanoviča, ki se je z mladostno vnemo vrgel na delo, na obnovo opustošene škofije, in zgradil semenišče Paulinum, kakor tudi dom za onemogle duhovnike Josefinum.

Pavel VI. je 25. januarja 1968 ustanovil na področju bačke apostolske uprave novo, subotiško škofijo, ter ji postavil na čelo prvega rednega (rezidencijalnega) škofa – Zvekanoviča, ki je umrl 21. aprila 1991 ter je pokopan v subotiški stolnici v novi škofijski grobnici pod nekdanjim oltarjem Svetega Jožefa.

Ko je 19. decembra 1986 Janez Pavel Veliki ustanovil beograjsko metropolijo, ji je pridružil kot sufraganski škofiji zrenjaninsko in subotiško. Za prvega metropolita je bil v Rimu posvečen 6. januarja 1987 Franc Perko, a njegov naslednik, ki je bil posvečen 24. maja 2000 na Rakovniku v Ljubljani, je postal 16. aprila 2001 Stanislav Hočevar.

Težavna služba

25. aprila 1989 ga je papež Janez Pavel II. imenoval za subotiškega škofa, a na nedeljo 18. junija je prejel škofovsko posvečenje.

Na posebno preizkušnjo ga je postavila nesrečna državljanska vojna, ki je terjala mnogo nedolžnih življenj ter razbila stoletne sanje ter Titov mit o bratstvu in edinstvu (jugo)slovanskih narodov. Posledično je pripeljala do razpada Jugoslavije, ter daljnosežne gospodarske, človeške in politične škode, ki jo je čutiti skozi desetletja vse do danes. Mnoge težave in preizkušnje, množično izseljevanje katoličanov v tujino zaradi revščine in pritiskov, kakor tudi soočanje s človeškimi žaloigrami – so načele njegovo zdravje in je moral poiskati zdravniško pomoč, da je lahko naprej opravljal svojo odgovorno službo. Obenem si je poiskal nekaj pomočnikov zlasti za birmovanje.

Priznavajo ga za strokovnjaka na področju teologije, ekleziologije in patrologije.

Narodnostne razmere

Sorazmerno mlad (45 let) se je moral spopadati že takoj od začetka z mnogimi težavami. Napetosti med Hrvati in Madžari so se pokazale tudi ob njegovem škofovskem imenovanju, saj je Penzeš kot prvi Madžar zasedel škofijski sedež v Subotici. Po Trianonski pogodbi – ki je presekala z novimi državnimi mejami kar nekaj škofij – med drugimi tudi kaločko – je Bačka škofija dobila sedež v Subotici, medtem ko je prej spadala pod Kaloško škofijo in metropolijo. Duhovniki in verniki so vanj stavili velika pričakovanja; pristranskosti v korist enega ali drugega naroda mu kljub nekaterim poskusom niso mogli očitati.

Duhovniki Madžari pravijo, da škof - čeprav sam Madžar - vsak dan v škofovi kapeli mašuje hrvaško - da bi pokazal svojo naklonjenost do teh svojih vernikov - kar bi bil lep zgled za vse druge dušne pastirje, ki imajo na svojem področju kako narodno manjšino. Bilo je obdobje, ko se je širilo prizadevanje, da bi imela subotiška škofija pomožnega škofa, ki bi predvsem oskrboval hrvaško govoreče vernike. Škof Penzeš ve povedati, da so gibanje za pomožnega škofa v Subotici začeli pravzaprav Madžari, ko je bil tamkajšnji škof Hrvat.

Da bi se izpopolnili v svoji materinščini, madžarsko govoreči bogoslovci začenjajo bogoslovne študije na Madžarskem, hrvaški na Hrvaškem, razen če želijo drugače; sposobnejši nadaljujejo svoje študije v Italiji. Že kot semeniščniki se naučijo kolikor toliko tudi drugega jezika, da je tako precej hrvaških duhovnikov zmožnih madžarsko prebrati vsaj mašo, mnogi med njimi pa celo delovanja na madžarskih ali dvojezičnih farah.

Duhovna srečanja in nove cerkve

Začetek Svetega leta Božjega usmiljenja 2016 v Doroslovem

18. maja 2016 je bila duhovna obnova za duhovnike in redovnike ter slovesno odprtje izrednega svetega leta Božjega usmiljenja v božjepotni cerkvi v Bački v Doroslovem, ki ga je napovedal papež Frančišek. Slovesno odpiranje svetih vrat je vodil subotiški škof Ivan Penzeš, pridigal je banatski škof Ladislav Nemet, mašo je vodil novi apostolski nuncij v Srbiji Suriani; poleg 80 duhovnikov sta bila navzoča tudi grškokatoliški ekzarh Jurij Džudžar in rimskokatoliški škof za Srem Jurij Gašparovič.

Posvetitev nove cerkve Male Cvetke 2017 v Senti

Na 320-letnico Bitke pri Senti je bila v vojvodinski Bački posvečena po Drugi svetovni vojni prva katoliška cerkev na področju te škofije – medtem ko so jih komunisti po celi Vojvodini porušili več desetin. 11. septembra 2017 je bila posvetitev nove cerkve, ki je posvečena Sveti Tereziji – Mali cvetki.

Nova cerkev v Radanovcu

Na 14. navadno nedeljo, 7. julija 2019, je ob navzočnosti lepega števila vernikov iz domovine in tujine, številnih duhovnikov in narodnih noš, bila posvetitev nove cerkve v čast Svete družine v vikariatu Radanovac – v predmestju Subotice. Obred je vodil sarajevski kardinal Puljič, a somaševala sta segedinski škof Kiš-Rigo ter domači škof Penzeš.

Odlikovanja in priznanja

Dne 1. septembra 2018 so na slovesni seji ob Dnevu mesta Subotice razglasili subotiškega škofa Janeza Penzeša za častnega meščana mesta Subotica. Tozadevno diplomo in listino mu je izročil župan Bogdan Laban. Tako priznanje dobivajo osebnosti za izredno in trajno življenjsko delo, s katerim so prispevali k ugledu mesta Subotice v domovini in tujini.

Dela

• Vasárnapi szentmise (1984 – Nedeljska maša)
• A házszentelés jelentősége (1985 – Pomen blagoslova hiš)
• Hittel élni jó: kézikönyv az ifijúsági csoport számára (Szabadkai Egyházmegye Hitoktatási Tanácsa, Horgos, 1987 – Živeti po veri je dobro: priročnik za mladinski verouk)
• Szent Ágoston: De catechizandis rudibus. A képzetlenek hitre neveléséről (ford.; Patrisztikus füzetek, Agapé, Újvidék, 2001 – Sveti Avguštin: Verouk za nepoučene)

Glej tudi

• Mednarodna škofovska konferenca svetega Cirila in Metoda
• Madžari v Srbiji

Nadaljnje branje

• Uredništvo (R. Lešnik, Z. Reven…): Cerkev v Jugoslaviji/Opći šematizam katoličke Crkve u Jugoslaviji. Jugoslovanska škofovska konferenca, Zagreb 1974.

Zunanje povezave

(srbohrvaško)

• SUBOTIČKI BISKUP MONS. IVAN PENZEŠ PROGLAŠEN JE POČASNIM GRAĐANINOM GRADA SUBOTICE Arhivirano 2019-11-04 na Wayback Machine.

(madžarsko)

• „Soha nem ingadoztam a hivatásomban” Fehér Márta “Képmás” 2019.3.3. LXXIV. évf. 9. szám Arhivirano 2020-08-04 na Wayback Machine.
• Pénzes János huszonöt éve megyéspüspök Pannon RTV
• Magyar Szó: Életerős közösség. Ünnepi szentmisével ünnepelték a Szabadkai Egyházmegye megalapításának 50. Évfordulóját. m. k.
• Püspökség a Bácskában. Beszélgetés Pénzes Jánossal, az ötvenéves Szabadkai Egyházmegye aranymisés főpásztorával Horváth Árpád SJ, v: A Szív
• Magyar Szó / Hétvége Zárt ajtókat döngettünk Mi történik, történik-e valami a falak mögött? (Kakšna bo usoda cerkve sv. Roka v Novem Sadu) Bozsoki Valéria
• Ferenc pápa elismerő levelét kapta Pénzes János megyéspüspök 2018-06-29 Pannon RTV
• 76. életévét töltötte be ma Pénzes János 2019-08-10. Pannon RTV
• Szent Család Vikária - Radanovác Mária, Világ Királynője 2019. július 7. – FELSZENTELTÉK A SZENT CSALÁD TEMPLOMOT (7. VII. 2019 so posvetili novo cerkev na podružnici Radanovac pri Paliču – Subotica – možno si je ogledati pri vsakem članku tudi krasne fotke)

(angleško)

• Bishop János Pénzes Bishop of Subotica, Serbia

Iz minute u minutu Bivši europski boksački prvak s Kosova izrešetan u Njemačkoj Ruska Duma ukinula Hruščovljevu odluka o predaji Krima Ukrajini NATPIS U SREDIŠTU BERLINA: “Nijemci, oprez. Ne kupujte ništa kod Židova” IZVJEŠTAJ AMERIČKIH OBAVJEŠTAJACA: Dodik će u ovoj godini pokušati odcjepiti Republiku Srpsku, moguće lokalizirano međuetničko nasilje Grlić Radman uručio državljanstva Hrvatima u Čileu, čak 400.000 Čileanca je hrvatskog prijekla • BiH

• Lokalne vijesti

• Hrvatska

• Svijet

• Sport

• Kultura

• Magazin

• C. Kronika

• Zdravlje

• Kolumna

• Sci-Tech

• Auto-Moto

Sve vijesti

SPAŠAVAO ŽIDOVE Vrhbosanski nadbiskup dr. Smiljan Franjo Čekada proglašen “pravednikom među narodima” BiH 30. ožujka 2022

0

Dr. Smiljan Franjo Čekada

Talijanska novinska agencija ACI Stampa, koja nudi besplatnu online uslugu posebice katoličkim biskupijama, župama i internetskim stranicama, objavila je 21. ožujka 2022. zanimljiv članak o bivšem skopskom biskupu i kasnije vrhbosanskom nadbiskupu mons. Smiljanu Franji Čekadi koji je proglašen pravednikom među narodima. Novinar Andrea Gagliarducci donosi kratku priču o mons. Smiljanu Čekadi, koji je bio biskup glavnog grada Makedonije u godinama Drugog svjetskog rata, a proglašen je „pravednikom među narodima”. Među mnogima koji su radili na spasenju Židova tijekom Drugog svjetskog rata bio je i biskup Smiljan Čekada, koji je upravljao Skopsko-prizrenskom biskupijom od 1940. do 1967. godine, a kojeg je Yad Vashem proglasio pravednikom među narodima, stoji u spomenutom članku u kojem novinar dodaje da je mons. Čekada 1940. godine imenovan biskupom u Skopju u vrlo složenom povijesnom kontekstu, prenosi “Oslobođenje”. Bavio se pitanjem progonom Židova U travnju 1941., nakon što su Njemačka i njezini saveznici iz Osovine okupirali Jugoslaviju, zemlja je podijeljena na područja kontrole između Njemačke, Italije, Mađarske i Bugarske. U zamjenu za podršku Njemačke, Bugarskoj je dopušteno da pripoji Makedoniju i Egejsku Traciju. Sredinom 1942. otvoreni su tajni pregovori između Bugarske i Njemačke o planiranju deportacije svih Židova iz Bugarske, Tracije i Makedonije u logore smrti u Poljskoj. Početkom rujna 1942. formirano je Posebno povjerenstvo za židovska pitanja (pri Ministarstvu unutarnjih poslova) na čijem je čelu bio Aleksandar Belev. Namjera mu je bila prekinuti izolaciju Židova od gospodarstva, eliminirati sva njihova preostala prava i na kraju ih deportirati iz zemlje. Sporazumom potpisanim između Njemačke i bugarske vlade 22. veljače 1943. bilo je predviđeno da se prvo deportira 20.000 Židova iz anektirane Tracije i Makedonije. Dana 11. ožujka 1943. više od 7.000 makedonskih Židova prikupljeno je i prebačeno u skladišta duhanske tvrtke Monopoli u Skoplju, koja se nalazi u blizini željezničke pruge. Biskup Čekada se od samog početka svoje biskupske službe bavio pitanjem progona Židova, a odmah je u svojoj prvoj homiliji govorio o pravdi za sve ljude bilo koje nacionalnosti i rase. Dana 11. ožujka 1943. uputio je prosvjedno pismo zapovjedniku skopske policije Asenu Bogdanovu u kojem je akciju protiv Židova nazvao “bolnom pojavom”. Zahtijevao je puštanje na slobodu onih koje je nazvao “katoličkim Židovima” i inzistirao da mu se dopusti posjećivanje Židova u monopolskim skladištima i da se prema Židovima postupa humano. Bogdanov nije odgovorio na njegovo pismo, ali je poslao pritužbu Arthuru Witteu, njemačkom konzulu u Skoplju. Ovu pritužbu Witte je priložio svom vanjskom izvješću o deportaciji Židova iz Makedonije. Suprostavio se nacistima Biskup je riskirao život suprotstavljajući se nacistima, a najmanje petero djece (četiri dječaka i jednu djevojčicu) sakrio je u prostore katoličke crkve u Skoplju, a potom i katoličkih samostana Letnica i Janjevo. Među djecom, koja su spašena njegovim intervencijom, bili su Saul Gatenho (rođen 1940.), Albert Musafia (rođen 1936.) i Erika Weingruber. Dana 9. ožujka 2010. Yad Vashem je Smiljana Čekadu proglasio pravednikom među narodima, stoji u spomenutom članku. Životopis nadbiskupa Čekade objavio je i profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu mons. dr. sc. Pavo Jurišić u svom znanstvenom članku objavljenom u sarajevskom časopisu Vrhbosnensia, br. 2 iz 2016. godine (str. 383-407) pod naslovom: „Sluga Božji Josip Stadler. Uzor za pastoral duhovnih zvanja“: Mons. dr. Smiljan Franjo Čekada, četvrti po redu vrhbosanski nadbiskup, rođen je 29. kolovoza 1902. u Donjem Vakufu u obitelji s petero djece, od kojih su trojica odabrala duhovno zvanje, to su uz nadbiskupa njegova dva brata, Čedomil i Milivoj. Dr. Smiljan Čekada pohađao je u Travničkom sjemeništu Nadbiskupsku gimnaziju, a teologiju na Bogosloviji u Sarajevu te je nakon završenog studija zaređen za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije 1925. Nakon ređenja preuzima župu Jelaške, ali ga već sljedeće godine nadbiskup Ivan Šarić šalje na studij u Rim, gdje je studirao na Papinskom sveučilištu Gregoriana, te je ondje doktorirao 1928. Nakon povratka u Sarajevo bio je imenovan vjeroučiteljem i odgojiteljem u konviktu „Kralj Tomislav“ Hrvatskoga kulturnog društva „Napredak“, a od 1928. do 1933. bio je i urednik „Katoličkog tjednika“. Te godine odlazi u Bosanski Brod za župnika gdje ga je već sljedeće godine 1939. zateklo imenovanje za pomoćnog biskupa u Sarajevu. Proganjan i zlostavljan Godine 1940. imenovan je biskupom skopsko-prizrenskim i na toj će dužnosti ostati sve do 1967. kada je imenovan vrhbosanskim nadbiskupom koadjutorom nadbiskupu Marku Alaupoviću. Čekada je iz Skoplja bio imenovan privremenim upraviteljem Banjolučke biskupije 1946., kada je u izbjeglištvu umro banjolučki biskup Josip Garić, te je tom biskupijom upravljao sve do 1949. U vrijeme forsiranja tzv. svećeničkih udruženja od komunističkih vlasti, Čekada je bio proganjan i zlostavljan, te mu je čak bio zabranjen dolazak u Bosnu i Hercegovinu. Vodstvo Vrhbosanske nadbiskupije preuzima 1970. Preminuo je u Sarajevu 18. siječnja 1976.. Bio je po vlastitoj želji sahranjen u obiteljskoj grobnici na sarajevskom gradskom groblju Bare, ali nakon zadnje obnove sarajevske katedrale njegovi su posmrtni ostaci preneseni u grobnicu sarajevskih nadbiskupa u sarajevsku katedralu koju je podigao prvi vrhbosanski nadbiskup, sada sluga Božji dr. Josip Stadler. Život i djelo nadbiskupa Čekade okrunjeni su medaljom države Izrael, Jad Vashem, Jeruzalem od 8. veljače 2011. koja je utvrdila da je Smiljan Franjo Čekada kao skopski biskup po cijenu vlastitog života spašavao Židove iz tamošnjeg logora u vrijeme Drugog svjetskog rata. Medalja Pravednik među narodima post mortem Smiljanu Franji Čekadi u Skoplju uručena je živim nasljednicima brata Vladimira: sinu Želimiru i njegovim sestrama Dubravki i Smiljani prigodom otvaranja Memorijalnog centra holokausta u Skoplju 10. ožujka 2011. Drugi svjetski rat zatekao je dr. Smiljana Čekadu na dužnosti skopskog biskupa gdje je još od 1940. u javnim nastupima isticao jasne moralne stavove i potrebu pomaganja svim ugroženima. O tom je pisala beogradska Židovka Ženi Lebl u knjizi „Plima i slom (iz povijesti Židova Vardarske Makedonije)“ koja se za života silno zalagala za biskupovo proglašenje pravednikom, prenosi “Oslobođenje”. Prosvjedovao i kod Tita „U te strašne ožujske dane 1943. pokušao je skopski biskup dr. Smiljan Franjo Čekada spašavati Židove iz ‘Monopola’. Dr. Čekada ustoličen je za biskupa u Skoplju krajem 1940. i već u svojoj prvoj propovijedi govorio je o pravdi prema svim ljudima, ma kojoj narodnosti ili rasi pripadali (Židovski glas, 35,13. XII. 1940., str. 5). To je svoje uvjerenje dokazao i na djelu u najtežim trenucima židovske zajednice, što je izazvalo bijes Bugara i Nijemaca. On je zahtijevao da mu se dopusti posjetiti logoraše i da se prema njima postupa čovječno, a govorio je i o puštanju na slobodu barem ‘Židova katoličke vjere’ – po njegovim riječima. Svi su njegovi pokušaji ostali bezuspješni, ali je vrijedno i njih zabilježiti… Na dan internacije uputio je biskup dr. Smiljan Čekada pismo policijskome načelniku Bogdanovu u kojemu između ostalog naziva akcije protiv Židova ‘bolnom pojavom’. On je kategorički zahtijevao da se odmah pusti na slobodu 31 Židov, koji su se u godinama 1941., 1942. i 1943. pokrstili, između ostalih i gospođu Reu de Kok, i zahtijevao neodgodivo dopuštenje da osobno posjeti Židove u logoru ili da se to dopusti njegovu opunomoćenom predstavniku. Na kraju je zaprijetio policijskome načelniku da će on biti odgovoran u slučaju da se prema Židovima u logoru ne bude postupalo čovječno. Policijski inspektor nije mu na to pismo ni odgovorio.“ Kada je biskup Čekada vidio da od prosvjeda i dopisa nema puno koristi, krenuo je u konkretnu akciju spašavanja petero židovske djece čiji su roditelji bili uhićeni i odvedeni u logore izvan Makedonije, iz kojih se nikada nisu ni vratili, najprije je sakrio a potom četvoricu dječaka poslao u samostane časnih sestara na Kosovo, a jedinu djevojčicu, Eriku Weingruber, kod redovnica u Janjevo. Usp.: Katolički tjednik br. 11. od 20. ožujka 1911. Vijest donosi i web stranica župe Garevac 18. lipnja 2010. Na mrežnoj stranici Banjolučke biskupije nalazi se sljedeći životopis dr. Smiljana Franje Čekade s osvrtom na vrijeme njegova upravljanja ovom biskupijom: Rodio se u Donjem Vakufu, župa Bugojno, 29. studenoga 1902., a za svećenika je zaređen 5. travnja 1925. Imenovan je pomoćnim biskupom vrhbosanskim nadbiskupu Šariću 6. lipnja 1939., a biskupsku posvetu primio je 6. kolovoza 1939. u Sarajevu. Godinu dana poslije, točnije 18. kolovoza 1940., imenovan je rezidencijalnim biskupom u Skoplju. Budući da je biskup Garić još u proljeće 1945. zbog liječenja morao napustiti biskupiju, a godinu nakon toga je umro u Grazu, Sveta je Stolica odmah nakon njegove smrti povjerila Čekadi i upravu Banjolučke biskupije. Bilo je to 8. srpnja 1946. Dakako da je bilo vrlo teško upravljati biskupijom s tolike udaljenosti. U Banju Luku Čekada je dolazio dvaput godišnje i boravio tu po dva mjeseca, kako bi obavio najnužnije poslove. Pohodio je župe i dijelio sakrament potvrde pa se opet vraćao u Skoplje. Komunističkim vlastima su i ti njegovi rijetki dolasci bili trn u oku pa su ga čak dvaput protjerali iz Banje Luke. Prvi put se to dogodilo 1950. godine, kada mu je naređeno da u roku osam dana mora napustiti Banju Luku i Banjolučku biskupiju. On je pismeno prosvjedovao kod šefa države Tita i početkom korizme 1951. ponovno došao u Banju Luku, ali je od Udbe dobio nalog da u roku od 24 sata zauvijek napusti Banjaluku a zajedno s njom i čitavu Bosnu i Hercegovinu. Naime, upravo u to vrijeme u Bosni i Hercegovini nema ni jednoga biskupa koji bi vršio svoju dužnost: vrhbosanski nadbiskup dr. Ivan Šarić je u egzilu, mostarski biskup dr. Petar Čule u zatvoru, a biskupska stolica u Banjoj Luci ispražnjena. Osnivanjem staleškog svećeničkog udruženja “Dobri Pastir” u koji se učlanio najveći broj franjevaca vlasti su namjeravale stvoriti Crkvu podložnu njihovoj kontroli, neovisno od Svete Stolice. Čini se da upravo u tom svjetlu valja gledati i izgon biskupa Čekade iz Banje Luke. U Banjoj Luci Čekada je svojim vikarom delegatom imenovao mons. Božu Ivaniša, generalnog vikara u doba biskupa Garića, a kancelarom fra Mirona Kozinovića. Oni su praktički vodili poslove biskupije i o tome ga izvješćivali. Bilo je to vrlo teško vrijeme kada je trebalo nekako nadoknaditi ubijene i prognane svećenike kao i one koji su izdržavali višegodišnje zatvorske kazne i kako-tako pastorizirati vjernike. Pozvani su u pomoć stariji svećenici pa i preostali trapisti, a neki su upravljali i s više župa. Katolička tiskovna agencija na svojoj mrežnoj stranici donijela je i vijest o prijenosu smrtnih ostataka nadbiskupa Čekade s groblja Bare u sarajevsku katedralu Srca Isusova./HMS/

Možda vas zanima i ovo Europski parlament usvojio Instrument za reforme i rast za zapadni Balkan POLITICO: Europska komisija će preporučiti otvaranje pregovora BiH s EU Stoltenberg se ne slaže s papom da Ukrajini treba bijela zastava, traži vojnu pomoć Američki i britanski zrakoplovi bombardirali položaje Huta u Jemenu

Najnovije Bivši europski boksački prvak s Kosova izrešetan u Njemačkoj Ruska Duma ukinula Hruščovljevu odluka o predaji Krima Ukrajini NATPIS U SREDIŠTU BERLINA: “Nijemci, oprez. Ne kupujte ništa kod Židova” IZVJEŠTAJ AMERIČKIH OBAVJEŠTAJACA: Dodik će u ovoj godini pokušati odcjepiti Republiku Srpsku, moguće lokalizirano međuetničko nasilje Grlić Radman uručio državljanstva Hrvatima u Čileu, čak 400.000 Čileanca je hrvatskog prijekla

• O nama • Uvjeti korištenja • Marketing • Impressum / Kontakt © HMS 2014-2023. Publishing by objektiv.ba

https://hms.ba/vrhbosanski-nadbiskup-dr-smiljan-franjo-cekada-proglasen-pravednikom-medu-narodima/ Vrhbosanski nadbiskup dr. Smiljan Franjo Čekada proglašen “pravednikom među narodima” - Hrvatski Medijski Servis (hms.ba) Pridobljeno 11.iii.2024

Archbishop Smiljan Franjo Čekada

Got it!

• Bishops • Dioceses • Events • Holy See • Various • See Also • Help •

Archbishop Smiljan Franjo Cekada † Deceased Archbishop of Vrhbosna {Sarajevo}, Bosnia and Herzegovina ________________________________________ Events Date Age Event Title 29 Nov 1902 Born 5 Apr 1925 22.3 Ordained Priest Priest 6 Jun 1939 36.5 Appointed Auxiliary Bishop of Vrhbosna {Sarajevo}, Bosnia and Herzegovina

6 Jun 1939 36.5 Appointed Titular Bishop of Pharbaethus

6 Aug 1939 36.6 Ordained Bishop Titular Bishop of Pharbaethus

18 Aug 1940 37.7 Appointed Bishop of Skopje, North Macedonia

12 Jun 1967 64.5 Appointed Coadjutor Archbishop of Vrhbosna {Sarajevo}, Bosnia and Herzegovina

12 Jun 1967 64.5 Appointed Titular Archbishop of Thibuzabetum

13 Jan 1970 67.1 Succeeded Archbishop of Vrhbosna {Sarajevo}, Bosnia and Herzegovina

18 Jan 1976 73.1 Died Archbishop of Vrhbosna {Sarajevo}, Bosnia and Herzegovina

MicroData Summary for Smiljan Franjo Cekada (VIAF: 305526590; WikiData: Q15734718) Archbishop Smiljan Franjo Cekada (born 29 Nov 1902, died 18 Jan 1976) Archbishop of Vrhbosna {Sarajevo} • Second Vatican Council: Session One: Council Father • Second Vatican Council: Session Two: Council Father • Second Vatican Council: Session Three: Council Father • Second Vatican Council: Session Four: Council Father

Event Place Birth Place Donji Vakuf

• a priest for 50.7 years • a bishop for 36.4 years • Principal Consecrator: o Archbishop Ivan Šarić † Archbishop of Vrhbosna {Sarajevo} • Principal Co-Consecrators: o Archbishop Bl. Alojzije Stepinac † Archbishop of Zagreb o Bishop Emmanuel Josip Stepan Garić, O.F.M. † Bishop of Banjaluka

Episcopal Lineage / Apostolic Succession: o Archbishop Ivan Šarić † (1908) Archbishop of Vrhbosna {Sarajevo} o Archbishop Josef Stadler † (1881) Archbishop of Vrhbosna {Sarajevo} o Raffaele Cardinal Monaco La Valletta † (1874) Cardinal-Priest of Santa Croce in Gerusalemme o Pope Pius IX (1827) (Bl. Giovanni Maria Mastai-Ferretti †) o Francesco Saverio Maria Felice Cardinal Castiglioni † (1800) Cardinal-Bishop of Frascati o Giuseppe Maria Cardinal Doria Pamphilj † (1773) Cardinal-Priest of San Pietro in Vincoli o Buenaventura Cardinal Córdoba Espinosa de la Cerda † (1761) Cardinal-Priest of San Lorenzo in Panisperna o Archbishop Manuel Quintano Bonifaz † (1749) Titular Archbishop of Pharsalus o Archbishop Enrico Enríquez † (1743) Titular Archbishop of Nazianzus o Pope Benedict XIV (1724) (Prospero Lorenzo Lambertini †) o Pope Benedict XIII (1675) (Pietro Francesco (Vincenzo Maria) Orsini de Gravina, O.P. †) o Paluzzo Cardinal Paluzzi Altieri Degli Albertoni † (1666) Chamberlain (Camerlengo) of the Apostolic Chamber o Ulderico Cardinal Carpegna † (1630) Cardinal-Priest of Santa Maria in Trastevere o Luigi Cardinal Caetani † (1622) Cardinal-Priest of Santa Pudenziana o Ludovico Cardinal Ludovisi † (1621) Archbishop of Bologna o Archbishop Galeazzo Sanvitale † (1604) Archbishop Emeritus of Bari (-Canosa) o Girolamo Cardinal Bernerio, O.P. † (1586) Cardinal-Bishop of Albano o Giulio Antonio Cardinal Santorio † (1566) Cardinal-Priest of San Bartolomeo all’Isola o Scipione Cardinal Rebiba † Titular Patriarch of Constantinople • Principal Consecrator of: o Bishop Joakim Herbut † (1969) o Bishop Nikë Prela † (1969) o Bishop Tomislav Jablanović † (1971) • Principal Co-Consecrator of: o Bishop Ivan Romanov (Romanoff) † (1942) o Bishop Alfred Pichler † (1959) o Bishop Pavao Žanić † (1971) o Bishop Ćiril Kos † (1974)

Source(s): • b/c2+: Les Ordinations Épiscopales, Year 1939, Number 35 • c2: Le Petit Episcopologe, Issue 8, Number 382, Ascendance • c2: Le Petit Episcopologe, Issue 14, Number 720, Ascendance

Home | Countries | Religious Orders | Popes | Holy See | Roman Curia | Cardinals by Rank Bishops: All | Living | Deceased | Youngest | Oldest | Cardinal Electors Dioceses: All | Current Only | Titular | Vacant | Structured View Events: Overview | Recent | by Date | by Year | Necrology Ad Limina | Conclaves | Consistories | Councils Eastern Catholic Churches

About Catholic-Hierarchy

Омогућава Преводилац Terminology/Site Help

		Copyright David M. Cheney, 1996-2024

Code: web_b, v3.3.5, 31 Dec 2023; Data: 25 Feb 2024

https://catholic-hierarchy.org/bishop/bcekada.html Archbishop Smiljan Franjo Cekada [Catholic-Hierarchy] Copyright David M. Cheney, 1996-2024 Code: web_b, v3.3.5, 31 Dec 2023; Data: 25 Feb 2024 Pridobljeno 14.iii.2024

HBL Smiljan Franjo Čekada

HLB Smiljan Franjo Čekada

Hrvatski biografski leksikon

Portal znanja Abecedarij O leksikonu Uvjeti korištenja ČEKADA, Smiljan Franjo

traži dalje ...

ČEKADA, Smiljan Franjo, biskup (Donji Vakuf, 29. XI. 1902 — Sarajevo, 18. I. 1976). Gimnaziju polazio u Travniku (1912–21), teologiju studirao u Sarajevu (1921–25), postdiplomski studij s doktoratom iz teologije završio u Rimu (1926–28). Nakon ređenja za svećenika (1925) bio je prefekt đačkoga konvikta »Kralj Tomislav« u Sarajevu, zatim upravitelj župe Jelaške kraj Olova (1926), kateheta u Sarajevu (1928–33), župnik u Bosanskom Brodu (1933–39), pomoćni vrhbosanski biskup (1939–40), rezidencijalni skopski biskup (1940–67), administrator Banjalučke biskupije (1946–51), vrhbosanski nadbiskup koadjutor s pravom nasljedstva i apostolski administrator Biskupije (1967–70) te rezidencijalni vrhbosanski nadbiskup i metropolit (1970–76). Uređivao je Katolički tjednik (1928–33) i Vrhbosnu (1973–76) objelodanjujući u njima vlastite priloge i službene dopise. Bio je član središnje uprave Hrvatskoga kulturnog društva »Napredak« (1937–39). God. 1931. polemizirao o socijalnim i etičkim pitanjima s M. Vidovićem u Jugoslavenskom listu (1931, 7). LIT.: K. Karin: Pozdrav preuzv. gospodinu Nadbiskupu dru Smiljanu Fr. Čekadi. Dobri Pastir, 17–18(1968) 1/4, str. 25–29. — V. Slugić: Vrhbosanski nadbiskup dr Smiljan Franjo Čekada. Ibid., 19–20(1970) 1/4, str. 295–299. — (Nekrolozi): Vrhbosna, 1976, br. 1. — M. Zovkić: Smrt i sprovod nadbiskupa Čekade. Vjesnik Đakovačke biskupije, 29(1976) 2, str. 27–34. — V. Novak: Magnum crimen. Beograd 1986². — A. Orlovac: Prvih sto godina banjalučke mjesne crkve (u: Katolička crkva u Bosni i Hercegovini u XIX i XX stoljeću. Sarajevo 1986, 271).

Anto Slavko Kovačić (1993) članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. - 2021. Kratice i znakovi

Latinska zemljopisna imena u impresumu tiskanih djela

Citiranje: ČEKADA, Smiljan Franjo. Hrvatski biografski leksikon (1983-2023), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 14.3.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/cekada-smiljan-franjo>. Naše web stranice koriste kolačiće kako bi Vam omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Doznaj više. Prihvati © 2024. Leksikografski zavod Miroslav Krleža

https://hbl.lzmk.hr/clanak/cekada-smiljan-franjo ČEKADA, Smiljan Franjo. Hrvatski biografski leksikon (1983-2023), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 14.3.2024.